nedovršeno
prazna knjiga sa polupraznim,praznim listovima
danas čista realnost,zapisana u stihovima
možda ih ne vidimo,možda ih opće više nema
svugdje problema,što sutra,stvarno neznam
noć se približava,u repu ja ubijam dosadu
kletvu nad svima nama,stvarno prokletu
sad neda mi mira,za pisanje dajem zakletvu
da neću odustat u svojem ukletom naumu
tintu u pero,pa na papir rime bacim
inspiraciju nalazim,u svemu što nadilazim
praznim mislima,sa maštom sve upotpunjujem
nadopunjujem izgubljeno,u paklu ovome
svima dosta je,ali ja necu nikad popuštat
što zapoćne se,mora se do kraja napisat
dilema oko završetka,uskoro sam gotov
sada spašen sam kletve,sutra će bit dobro
smijeh
gdje je nestao smijeh,stvarno više neznam
možda ga nije ni bilo,možda odnjeo ga vjetar
putevi cesta,samo kroćim kroz pustinju
zamišljam da sam sretan,kad gledam lica prazninu
puste ulice,pusta lica,zar nema više Boga
smjeh je nesto,kad je zemljom kroćila tuga
jad i bijeda,ratovi i jebena droga
što odnjela je život ljudima koji ne neđu spas u Boga
što možda kratko traje,jer nema srca toga
što ne naiđe sreći,samo ratova borba
možda zameo ga vjetar,što na njim vrag stoji
promatra i od sreće skaće,žrtve broji
život nam kroji,pa kad će to prestat
znam da nema povratka,al kad će stat
broj ljudi sa prijetnjam,sad oduzimaju si živote
sada jad je ovdje,možda sutra bit će bolje
Početna stranica 
